Freeride u Makedoniji

02

Feb
2018

Freeride u Makedoniji

Posted By : Maja Nadjaković/ 1016

Već duže vrijeme osjećam da me privlači skijanje u dubokom snijegu. Provela sam popriličan broj dana svojeg skijaškog života na uređenim stazama; bili su to lijepi dani. Postojali su i oni dani kad bi nas ujutro dočekao friški snijeg i onda ne bih odoljela “zabranjenom” skretanju u magičan svijet izvan staza. Uglavnom nespremna i na slalom skijama trudila bih se maksimalno uloviti onaj filing koji osjećam u dubini svojeg bića;  osjećaj koji je moguće osjetiti samo prilikom prave freeride vožnje. Unatoč svemu uživanja nije nedostajalo, no znala sam da to još nije to. Nije to bio taj filing.

Istovremeno sam postajala svjesna da ako želim osjetiti “the feeling” da ću se morati uputiti na mjesto gdje se vozi freeride i nabaviti prikladne skije.

Nije prošlo 2 tjedna od ove spoznaje do dogovora da odemo na freeride u Makedoniju.

Pretrpali smo (se u) auto i krenuli prema Šar Planini. Veći dio puta je autoput tako da se prilično opušteno kroz 8 sati može stići do odredišta. Za one komotnije postoji avio linija ZG-Skopje. Skopje je udaljeno nekih sat vremena od Šar Planine, a prijevoz je organiziran ako ste gost Eskimo Freeride-a.

Prije penjanja na Šar Planinu proveli smo nekih 2h u gradu Tetovo. Zanimljiv gradić u podnožju planine gdje vrlo brzo dobiješ dojam da je vrijeme stalo. Ovaj se dojam provlačio dobar dio puta i moram priznati da mi je baš odgovaralo biti u njemu.

Početak vožnje autom prema vrhu izgledao je otužno, trava i puno smeća. No kada smo ugledali prve skijaške staze i žičare, dojam se mijenjao. Kada smo stigli na vrh pred nama se otvorio pogled prema planinama…divota, gdje god pogled seže otkrivaju se veličanstveni vrhovi. Djeluju nježno i romantično, nimalo zastrašujuće…baš idealno za freeride.

Hotel u kojem je organiziran smještaj je pristojan. Čist, uredan (cca ***) sa suuuper klopom. Već prvu večer smo doživjeli šok. Dočekalo nas je na stolu pečeno prase, ali ono, u punom izdanju, cijelo prase na ogromnom pladnju; da, s glavom, bez jabuke. 😉 Dok su se mlađe generacije iz našeg društva čudile, ja se nisam sramila. Slično su izgledale sve ostale večere; puuuno previše hrane i ogromne količine mesa. Sreća da u našem društvu nije bilo vegetarijanaca. Hrana je domaća, a gospođa Verica dodaje joj poseban okus – okuse ljubavi i zadovoljstva koje čarobno uspijeva utkati u svako jelo.

Nakon večere imali smo breefing i preuzimanje opreme. Dobili smo široke skije i štapove (skijaške cipele treba ponijeti svoje), ruksak sa zračnim jastukom (u slučaju lavine airbag omogućava da osoba ostane na površini), lopatom, trackerom (odašilje signal kako bi se lakše moglo pronaći zatrpanu osobu) i ostalim dijelovima opreme za lavine.

Vaso (jedan od naših voditelja) objasnio nam je kako se oprema koristi i što se radi u slučaju lavine, koliko čovjek može preživjeti zatrpan pod snijegom i da je brza reakcija ostatka ekipe od velike važnosti.

Nakon breefinga većina ljudi koja se prvi put susreće s freerideom ima onaj upitnik iznad glave koji je posljedica neizgovorenog pitanja: Hm, da li ja to stvarno želim? Ali već nakon par minuta prevlada želja za doživljajem nečeg novog, bez obziran na strah.

Jutro. 8:00 doručak, njaaami. 09:00 ukrcali smo se u ratrak i krenuli prema vrhovima. I opet, pogled jedan sve ljepši od drugoga. Ponekad se u takvim trenucima pitam da li moje srce može izdržati toliku količinu ljepote. I baš kada pomislim da se ljepota prelijeva i da ne mogu više, očara me neki novi prizor i sve se pojača; do razine nestajanja.

Uspon je trajao nekih 20ak minuta. Stigli smo do dijela planine gdje nitko još nije prošao i imali smo čast prvi ostaviti svoje tragove u dubokom snijegu. Teško je opisati taj osjećaj; u potpunosti je nemjerljiv sa skijanjem na stazi, izlazi izvan svih okvira svega do sada doživljenog. Ne znaš da li skijaš, lebdiš ili ploviš.

Cijeli dan ostavljali smo svoje tragove i osjećaje po planini, srca prepunog zahvalnosti s nježnim osmjehom zadovoljstva.

Sa zalaskom sunca napravili smo posljednju rundu savršenog dana.

Imali smo sreće, svih 7 dana grijalo nas je sunce, uz sitnu minus temperaturu, a uz to bilo je još dovoljno dijelova planine koji su netaknuti. Naši vodiči su rekli da su to dani za ocjenu 8/10. Čista 10ka je kada noć prije napada 30cm novog snijega i zasije sunce. Zahvalna sam na 8ici. 🙂

Freeride na Šar Planini je nešto što treba doživjeti. Priroda je veličanstvena, organizacija Eskimo Freeride ekipe je super, a doživljaji neponovljivi. Vodiči se brinu za odabir smjera i sigurnost, tako da doslovce možete staviti mozak na pašu i samo uživati.

U slučaju da snježni uvjeti nisu idealni, možete uživati u hot-tubu koji se nalazi ispod hotela ili u noćnom kampiranju.

Ipak, sve to ne može zamijeniti duboki snijeg i osjećaj na planini. Idealno bi bilo kada biste mogli pogledati prognozu i provjeriti zadnje veće padaline snijega, i ako su uvjeti ok, sutradan krenuti prema Makedoniji.

Upravo to smo mi napravili (ne jedan nego tjedan dana ranije) i uz malko sreće uživali beskrajno.

Prošlo je 2 dana od povratka i još uvijek slažem dojmove. Staklenka sreće puna je do vrha i imam filing da bi ovaj osjećaj mogao potrajati. Posebni doživljaji divnih poznanstava, očaravajuće prirode i veličanstvenih vrhunaca, tišine, smijeha, unutarnjeg prepoznavanja plešu poseban ples.

Ples unutar mojeg bića nakon kojeg više neću biti ista.